Nije običaj da domaćin govori, sem ako je domaćin Sabora trubača u Guči, gde svaki gost postaje domaćin čim kroči u svetsku prestonicu trube. Kao domaćin među domaćinima, pitao sam koliko da govorim. Odgovorili su domaćinski – recite koliko želite. Onda, s dopuštenjem, čujte i počujte!
Trubu od iskoni potežu ljudi i anđeli, a nikad i nigde bez velikog razloga. Ovde, u Guči, trubači, među prvima laćaju se trube i s razlogom više.
Kažu da je prva truba sletela u Guču tražeći mesto odakle će se najdalje čuti. Za njom su se sjatile sve njene sestre i zajedno grunule u grudi Srbije.
Na zov truba zahučalo je, zagudelo i zaječalo svo zvučje i sazvučje, svi treptaji i satreptaji one zvučne strane s kojom su povezane sve strane, sva vremena, svi jezici, nebo i zemlja.
Za zvucima pohrlio i narod i oni muzičari bez nota pred sobom i s notnim zapisima u sebi. A na koji zvuk drhtiš – te si majke sin – kaže pesnik.
Tako se desilo da od Sabora u Žiči možda nismo imali radosnijeg sabora od Sabora u Guči!
Život traži izlaz, a zvuk svoja prava.
Zidove koje su rušile jerihonske trube, ruše i dragačevske, evo, već četrdeset i dve godine.
Negde ga zovu Vudstok, negde Marijači, negde Benbejd, negde Egzit, ali svi znaju da je izlaz u Guči i da u originalu bolje zvuči.
Ono što ne znaju mnogi intelektualci, nisu zaboravili srpski seljaci. Bolje je duvati u trubu, nego u lepak! Zato, teško da imamo nešto gradskije i superiornije od Sabora trubača u Guči.
Očigledno da je svetski Sabor u Guči srpski doprinos globalizaciji. Naime, ako bismo u Evropsku zajednicu ušli bez svojih melodija i boja, bez svoga imena i pamćenja, kako bi znali ko im je došao i šta im je doneo?
Od stare do nove ere, od guščijeg pera do kompjutera, od dozivanja preko brda do bežičnih telefona i i-mejla – sve što je ikad stvoreno još uvek se pretvara i stvara. Sabor u Guči je sabor svih sabora, od nezapamćenih vremena do današnjih dana. I to nije Sabor, nego vulkan zdravlja i lepote, proradio iz srca Srbije.
A novi, mladi vulkani uvek prorade tamo gde su radili i stari.
Nema na čemu nismo svirali: na listu, na češlju, na čaši, na perčinu, na noktima, na prstima, na rogovima, na kaišu, na kamenju, na trepavicama, na brcima. Nema drveta od čije kore nismo trubu savijali. I nema dva lista da se nisu razlikovala, ni dva kamena koji nisu odjekivali drukčije. I sve što vidimo na zemlji, to su instrumenti velike i slavne narodne filharmonije. I ovim trubama što se danas u Guči suncu odazivaju moramo reći: znam te, trubo, kad si vrba bila!
Samovolja glasova, samoglavost akcenata, samoživost tonova, samorodnost melodija – nikad neće prestati da žive u potresaju ljudska srca. Najveće umotvorine i rukotvorine iz opštečovečanske duhovne svojine, sve ono besmrtno što je zemlja nebu podarila, s narodom je orodila i pomnožila!
Naše vezove su pesnici upoređivali sa čežnjom Bahovih i Šumanovih solo violina. Znamo da je vez, nošnja, kolo, obred, običaj ujedno i simbol koji ima mnogo značenja. Ali stotine hiljada sabornika u Guči dolazi da se raduje, igra i peva i ne sluša tumačenja!
Današnji čovek je daleko dospeo, ali kao da je pred ciljem primetio da sa sobom nije poneo svoje srce i svoju dušu. I sad mu ne treba ceo svet bez to dvoje.
I tu se krije onaj dublji smisao Sabora u Guči. Ne samo u povratku sebi, nego radosti i smislu života.
Država je onakva kakva joj je muzika – tvrdio je Konfučije 500 godina pre nove ere. Da to možemo reći za današnju Srbiju – gde bi nam kraj bio. Neverovatno da država može biti sekend hend, a muzika iskonska i izvorna.
Bacanje smeća u izvore jedna je od najvećih pošasti naše duhovne ekologije. Čuven je slučaj one čobanice koji je zabeležen pre šezdeset godina baš ovde. Ona je navodno sa Ovčara i Kablara počela iznenada da doziva nekoga čije ime do tada niko nije čuo i da ga pita ništa manje nego kad će doći u Užice, ne pitajući šta će on u Užicu i koga ima tamo.
Tako je nastala jedna od najiracionalnijih tvorevina koja je pevana decenijama s najpogubnijim posledicama. I niko se nije čudio onima koji su je krivotvorili nego su progonili one koji su pamtili original.
Hvala Bogu da se sve srećno završilo i mi smo na 42. Saboru trubača u Guči čuli izvornu verziju kao da onog čuda nikad nije ni bilo! Dakle: Srpski kneže, primi naske, u redove srbijanske!
Srećno došli – srećnije otišli!
Matija BEĆKOVIĆ, pesnik i književnik
Slovo domaćina na otvaranju 42. Sabora 2002.